– Sjedi tude… Đe imaš žurit’? Ja ću govorit’, a ti ponavljaj za mnom:
Euzubilah imnašejtan iradžim. Bismilah Irahman Irahim…
– Ma, draga nane, znam ja sam…
– Nek’ znaš… Ponavljaj!
Nikad grubo, naredba je bila kao molba. Ponavljao sam, riječ po riječ.
Studirao sam pravo. Četiri godine, 27 ispita. Dvadesetsedam puta izišao na ispit, dvadesetsedam puta položio. Uvijek po istoj proceduri.
Uzdam se u Boga, proučim. Učim. Uzdam se u sebe, naučim. Noć prije ispita, nazovem nanu, sutra mi je, nane, ispit.
-U koliko sati? Dobro, sine, proučiće nana. Ali prouči i ti.
„Sjedi tude. Ja ću govorit’, a ti ponavljaj za mnom: Euzubilah“
